Налазите се на страници > Почетна > Колумне > Zavodnik visokog stila i izgubljena cipelica

Zavodnik visokog stila i izgubljena cipelica

31-07-2013 10:22:11 | | / mojenovosti.com |

Ta noć je trebala da bude kao i svaka do tada, ali je slutila na nešto što i nije kao i svaki put, kao i svaki rođendan. Bila sam majstor ponekad u svojoj ravnodušnosti, da neprimetno ne dajem na značaju situacijama poput ove. Kako uopšte mogu da definišem taj period kao i svaki drugi. Pa, priznaj sebi, kao da te je Sunce obasjalo zajedno sa pljuskovima, i zemljotresom koji je ljuljao tlo, na kojem si do tada stajala čvrsto, ponosno, gordo. E tako se ti osećaš pred njim kao da ti neko trese tlo sa svim propratnim pojavama. Dok se užurbano spremam opažam sebe u ogledalu. Srećna sam, neću da priznam sebi da je zbog njega. Gospodin Savršeni zbog koga je moje mirno more uzburkano. Hm, zamišljeno sam stajala.



Konačno, spremna sam. Stojim nedaleko od njega, obučena u haljinu koju sam volela da zovem disco kugla. Kratka je, ali pristojna. Na visokim potpeticama sam. Volim tu haljinu uprkos komentarima mojih drugarica da deluje jeftino. Ipak sam držala do svog da haljina na meni deluje zaista besprekorno.

Potrudila sam se da zakasnim, želela sam da stigne pre mene na parking moje zgrade, i čeka, želela sam da izazovem njegovo nestrplenje. Mislim da opravdanje zvano petnaest akademskih minuta zakašnjenja je totalna glupost. Ali ova dama je morala da makar time da svojoj podsvesti na volju i njemu da ako nešto želi, mora biti strpljiv. A i morala sam da pokažem da nisam olako pristala, iako sam jedva čekala na proslavu mog rođendana sa njim. Borba u mojoj glavi mi je teško pala, to niko do sada nije izazvao kod mene. I sebe sam lagala, i morala da lažem. Nisam se dala. Uopšte ne znam, šta me je privuklo kod ovog muškarca, da sam kao univerzum sa svim dešavanjima u njemu. Tako i izgledam. Zamislite osobu, koja je zbunjena, izgubljena, uz to toliko ponosno egoistična da prizna da je neko uspeo da je pomeri iz ravnoteže svog pređašnjeg stanja, naime, normalnog. Verujem da je draž privlačnosti usijan i dodatno akcentovan jer je ovaj Gospodin tajanstven, mističan, nedokučiv, prosto nesvakidašnji muškarac. On deluje kao da nema mane. To je nemoguće. On predstavlja pravi izazov. Nikad sebi nisam bila jasna sa željom za izazovima u ljubavnom odabiru pravog muškarca.

Kao mala sam sanjala da me na dan mog rođendana sačeka kočija gde sedi on, moj princ, i vodi me u svet slatkiša i svet mašte. To mi se nizalo u mislima dok sam koračala ka automobilu u kome je čekao on.
Sve je to lepo, draga Damo, ali sad si i više nego velika. I znaš da bajke ne postoje. Dok silazim niz stepenice, čujem glasnu muziku koja se stišava kako se ja sve više približavam. Oči su mi zasijale. Izgledala sam drugačije, bila sam dama disco kugla, bila sam dama dobra ispeglana kosa, i dama dobar lak, i dama skraćen jezik. Ovo poslednje gaji u sebi i najveći akcenat. Uvek sam imala puno toga da kažem, i u pravo vreme, i u ono ne tako dobro. Međutim kad se on pojavi preda mnom, sva energična žena sa dugim jezikom, dobija na prelepom damskom sjaju, i na skraćenom jeziku. Ovaj drugi deo mi se nije dopadao, ali je prijao. U njegovom prisustvu je sve prijalo. Izluđuje me ovo priznanje. Ušla sam u auto, kulminira dobra energija, svaki put kad se sretnem sa ovim čovekom. Ali nisam se davala. Niti sam odavala takav utisak. Kako smo prešli par metara, nisam bila svesna ali početak igre je naznačen, rat svetova, uveren i upečatljiv.

Poljubio me je u ruku, zatim tražio da se okrenem ka zadnjem sedištu, stajao je najveći, ali najveći, mogući buket prelepih roze ruža. Obožavam ruže, bila sam oduševljena, iako sam stajala iza svog mišljenja, do danas doduše, da je buket tj. taj ogroman broj ruža za mene bio jedan izlizan fazon zavođenja. Ali od njega tako nešto ne deluje izlizano, čak deluje baš kao i on, savršeno. Zahvalila sam se, ali želela sam više od poljupca u ruku. Šta si očekivala medveđi zagrljaj, ili neki veći, znak pažnje, borile su se moje misli u monologu. Ali on je bio vešt, radio je tačno ono što me besprekorno osvajalo. Bio je strpljiv. Bio je sve ono što ja nisam.
Izazivao me je pogledom, manirima, pažnjom. Da li sebi delujem kao Pepeljuga koja se zatreskala u Princa. Uh, ove bajke su tako kliše u tridesetim.
Kad sam sela pored njega, i kad me je poljubio u ruku, bio je to prelep osećaj. Zavodio je svojim držanjem, kao da je tempirao svaki svoj potez, svaki svoj manir, i svaku svoju reč. A u isto vreme bio je u nekom grču. To je ta tajanstvena strana njega, koja je držala u meni svu napetost, istu onu napetost koja je objavila rat svetova, koja je izazvala žučnu neslogu podstanara moje duše. Kapital njegove želje, koju je on vešto krio, je ono što je spajalo naše aure. Nisam davala sebi taj luksuz mašte, rasutih šarenih leptirića na prostranoj livadi punoj onih prekrasnih ruža koje mi je poklonio. Mj divni roze svet. Ne želim da delujem kao Pepeljuga! Ali JA jesam bila ustvari njena izgubljena cipelica. Jel on želi da mu pripadam ?!

„Ne bi bilo loše, da pre splava odemo na neko piće, dok se na splavu ne okupe klubski pasioneri“, ovom rečenicom je prekinuo moj izgubljeni svet. „Bice mi zadovoljstvo“, rekoh. Mislim da sam dobra glumica, odjednom sam se otisnula iz bajke i vratila se zajedno sa svojim raciom i krunisanim već više puta samopouzdanjem. Seli smo u jedan lep kafić, sa prelepom baštom, u centru grada, leto je bilo zanosno, kao i on. U pauzi između rečenica, gledala sam ga krišom, on jeste savršen. On i kad drži čašu je savršen. Smejem se i sama sebi na ovom zapažanju. On je zavodnik, nekog vanzemaljskog stila, uporan je u svojoj savršenosti. Sretali su nam se pogledi, ali delovao je ravnodušno, jako ravnodušno. Bila sam najbolja kad je moj inat u pitanju. On ga je uporno budio u meni. Dragi Gospodine Savršeni, igra je počela, možda se igram i sama sa sobom. Nasmejala sam se svojim mislima.

Krenuli smo na splav, popili smo par koktela, laganih, letnjih. Nikada nisam bila pandam alkoholu da se zna.
Dočekala nas je guzva, buka, prepuno ljudi, osvetljenje kluba koje je na meni izgledalo spektakularno, i jeste tako. Izgledala sam ponosno, svet je moj, ta rečenica mi je bila u glavi. Mislim da mu se to dopadalo, a i da nije, to sam ja. Seli smo u jedan separe do vode, prelep, malo izolovan od ostalih, privatan, i intimniji. Dopadalo mi se, Gospodin Savršeni je imao i neku vrstu moći u svojim rukama. Oterala sam sve misli koje me vrebaju i napadaju danima, i pustila da me muzika vodi, vajb je bio omamljiv, bas kao i On. Tako pristrasan a tako ravnodušan. Ko je On ustvari? Koji je to tip muskarca? Nije mi ni to bilo bitno, znala sam, iako je teško za priznati, ja sa njim zelim da delim sve. Naravno da on to nije znao, a nije ni mogao da primeti, zbog moje vešte igre inata. Zanimljivo je, na prvi pogled bilo. Sviđa mu se kako đuskam, i sebi sam se beskrajno dopadala u ovoj bajci koja je za mene nedokučiv horizont beskonačnih dešavanja. Okretala sam se kao disco kugla, i našla sam se u njegovom zagrljaju. Spontano smo se oslikavali jedno drugome u očima. Smešci koji su nam tresli jagodice, su govorili više od hiljadu reči. A on i dalje tajanstven, a ja u svojoj igri inata. Prokleti ponosni ljudi-nas dvoje.


Društvo mu je bilo divno, predobri momci, lepa atmosfera, prijatna. Nikada se nisam našla u sličnoj situaciji, nisam htela da verujem u ovu bajku. Plašila sam se da poletim, jer sam se bojala da ne tresnem. A opet želela sam da poletim. Lepo je bilo u njegovom zagrljaju, ali kakav je to čovek, nije me ni poljubio. Sad sam se divila i njegovom karakteru, bio je izuzetan, korak po korak zavodnik. Izdržao je moju blizinu, prkosio je pogledima koji su govorili sve. Meni sve više stvarao haos u glavi. Želim da ovaj sindrom začarane Pepeljuge prestane. Ovo je malo urbanija Pepeljuga doduše. Ne želim da izgubim cipelicu, u ovom slučaju pamet. I ne želim da je on nađe. Možda sam i sama idealizovala celu bajku. Zasto mi ne pridje sa namerom i poljubi me?! Inat je proradio a i alkohol, opet sam pobegla od svojih misli pustajući da me muzika nosi, koketirala sam sa svima okolo, na potpeticama od 15 centimetara, zlovoljno smeškajući se, zavodljivo sam osvajala tron Miss zavodnica. Moja igra nije uspela. Ostao je dosledan sebi, a ja Miss Luzerka po svemu sudeći.


Polako se praznio ovaj splav, odbrojavali su se kasni posleponoćne sati. „Idemo“ rekao je, i nasmejao se. Htela sam da mu potvrdno uzvratim ali me snažno uhvatio za ruku, i tu sam zanemela. Ipak moje van svake pameti, koketiranje, je malo zateturalo ovog gospodina. Zadovoljno sam se smešila. Nisam bila ja baš taj tip ženskog roda, volela sam otvorene karte, fer igru, čistu igru, ali on je izazivao na nešto sasvim drugo.

Jutro je naglašavalo svoj početak dana, svitanje se oslikavalo u njegovim očima, gledala sam ga ne trepćući. Zatim sam uzela svoj ogroman buket roze, divnih ruža, zahvalila se. Izlazeći iz auta, verovala sam da je sutrašnji dan pametniji od ove “Pepeljuga bez cipelice“ noći i trazila sam sebi potvrdu za to. Moje misli i ja opet smo se mimoišli na raskrsnici, ja sam im prkosila pesmom penjući se uz stepenice zgrade.

....nastaviće se....